Shrvana porodica sjeća se zadnjih Meriminih riječi: “Zvala je dva dana prije pogibije”

Otac Rasim plačnoga glasa jedva je smogao snage izustiti nekoliko riječi.

Šok, nevjerica, tuga i bol zavladali su u kući Balkića u Bosanskoj Krupi. Njihove mezimice, kćerke i sestre Merime Balkić (43), pedagogice u Osnovnoj školi „Kovačići“ u Sarajevu, više nema. S kolegicama iz iste škole Lejlom Sadiković, Alminom Ćorović i Minom Kadrić poginula je u petak sletjevši automobilom u provaliju na putu Pale – Sarajevo.
Merimini roditelji Rasim i Ajša Balkić shrvani su od bola. U petak uvečer primili su šokantnu vijest u koju još ne mogu povjerovati. U kući žalosti okupila se brojna rodbina, prijatelji i komšije. U vrijeme naše jučerašnje posjete svi su još čekali da iz Sarajeva u Bosansku Krupu bude dopremljeno tijelo njihove Merime, piše “Dnevni avaz“.
Otac Rasim plačnoga glasa jedva je smogao snage izustiti nekoliko riječi.
– Dan prije tragedije posljednji put sam se čuo sa svojom Merimom. Nazvala me da joj dopunim kredit na mobitelu. Rekao sam da ću joj sutradan poslati dopunu. A nje više nema, poginula je – briznuo je u plač otac.

Da je Merima poginula javio mu je unuk Haris.

– Ložio sam vatru u kotlovnici kad me pozvao unuk plačući da mi kaže da je poginula naša Merima – prisjeća se s teškom mukom.

Majka Ajša sjeća se također posljednjeg razgovora dva dana prije nesreće. Više nije došla…

– Zvala me i pitala me kako sam, kako joj je daidža Sejdo, jer je bolestan, kako joj je aba (otac, op. a.). Pitala me: „Boli li te, mama, nešto“, a ja kažem: „Ne boli me ništa, samo mi noge trnu, tabani.“ A, onda Merima kaže: „Dobro, mama, kupi sebi magnezij, a ja ću svašta tebi donijeti kad dođem…“ – plačući priča majka Ajša i nastavlja:
– I više mi nije ni došla, a kad je god imala vremena, dolazila nam je. Uvijek nas telefonom zvala. Voljela je svoju profesiju, bila cijenjena i poštovana. Sa svima se fino slagala – kaže majka Ajša.
Dženaza i ukop tragično nastradale Merime Balkić obavljen je danas u Bosanskoj Krupi. Bili smo je željni, a roditelji su se uvijek bojali nesreće. U suzama nam starija Merimina sestra Jasminka Čirić priča kako se nikada nisu posvađale.
– Naša Mejra, kako smo je zvali, bila je 77. godište, mlađa od mene deset godina, bila je naša mezimica. Ne samo naša, nego i cijelog komšiluka. Sve smo mi sestre bile međusobno povezane zlatnom niti koju je malo ko imao. Velika je to ljubav. Imam sina i kćerku, a moja sestra Regina tri sina i nije postojalo ništa na ovome svijetu što Merima ne bi za njih uradila. Prije mjesec sam dobila i unuka. Merima je uvijek bila uz nas, bila presretna zbog nas. Nije imala svoju djecu i brak, ali je to planirala – priča plačući sestra Jasminka.

Dodaj i kako je Merima jedva čekala raspust da otputuje u Njemačku i vidi njenog unuka Adijana.
– Naša Merima je više živjela u Sarajevu nego ovdje. Ovdje je završila Gimnaziju, nakon toga Višu pedagošku u Bihaću. Radila godinu kao učiteljica i nakon toga odlučila da ode u Sarajevo i po mom nagovoru upiše bosanski jezik. Prebacila se potom na pedagogiju, na ono što je voljela i najbolje je znala raditi s djecom. Djeca su je izuzetno voljela. Almina Ćorović prije naše Merime bila je pedagogica OŠ „Kovačići“, a potom direktorica. Merima je uvijek govorila da je Almina njena druga mama. Bili smo je željni, a najviše mama i aba. Koristila je svaku priliku da ih posjeti, a roditelji bi uvijek govorili da, kad su vremenske neprilike, ne dolazi. Uvijek su se bojali nesreće – govori sestra Jasminka.

Avaz.ba